Film „Zvuk pada“ od danas, 2. aprila, u bioskopima

Film "Zvuk pada" koji je poneo nagradu žirija na filmskom festivalu u Kanu, a ujedno bio i nemački kandidat za nagradu Oskar, stiže i na redovan bioskopski repertoar. Od sada publika može da pogleda ostvarenje koje je prikazano i na renomiranom Festivalu autorskog filma.

02-04-2026

|

14:23

|

Autor / Izvor: Naxi media, MegaComFilm

Rediteljka Maša Šilinski donosi ambicioznu, poetski oblikovanu dramu u kojoj se događaji ne prikazuju hronološki, iako se radnja filma odvija u četiri različita vremenska okvira. Smeštena na severoistoku Nemačke, priča čiji scenario potpisuje Šilinski, zajedno sa mladom Luiz Piter, povezuje četiri žene koje žive u različitim decenijama prošlog veka, nastanjujući istu, izolovanu farmu.

Kroz protok vremena i kroz nekoliko generacija gomilaju se tajne koje će u vidu trauma povezati Almu, Eriku, Angeliku i Neli. Tragični događaji na farmi se ponavljaju, brišući granice između prošlosti i sadašnjosti.

Sve je počelo kada su jedno leto obe autorke filma provele vreme na farmi u regionu Altmark, duboko na selu, na pola puta između Berlina i Hamburga

„Dok smo uveče pile vino, počele smo da se pitamo ko je ili šta je nekada živelo na tom mestu. Počele smo da zapisujemo slike i male scene koje su nam se javljale. Zatim smo taj slobodni materijal povezale u celinu i tako su nastali naši likovi,“ navela je
rediteljka u intervju za potrebe produkcije filma.

Od samog početka jasno je bilo da je „Zvuk pada“ ostvarenje o samom činu sećanja, o tome kako funkcionišu percepcija i pamćenje.

„Shvatila sam da mogu da se i kroz telo sećam, da mogu sebe da posmatram spolja nakon nekog iskustva, iako se, u samoj situaciii nisam na taj način posmatrala.“

Altmark je oduvek bio izrazito ruralni deo Nemačke, kao prostor u kom se nije dešavalo mnogo toga, ujedno noseći i teret složene nemačke istorije. Graniči se sa rekom Elbom, koja je tokom Drugog svetskog rata označavala krajnji domet napredovanja ruske vojske, a nakon rata postala deo Gvozdene zavese između Istočne i Zapadne Nemačke. Nakon pada zida, ljudi iz Berlina su u tim predelima tražili vikend-utočišta, u potrazi za praznim i tihim mestima.

„Pošto je farma na kojoj smo boravile bila napuštena 50 godina, moglo se videti gde je farmer poslednji put spustio kašiku. Sve je i dalje bilo na svom mestu.  Pronašle smo u staru fotografiju koja je ličila na trenutni snimak, sliku tri žene koje stoje u dvorištu farme i gledaju pravo u nas. To nas je duboko pogodilo, kao da te žene razbijaju četvrti zid i gledaju direktno u nas iz prošlosti,“ zaključila je rediteljka, kojoj iako tek četvrti film u karijeri, za sobom ima već zapažena prisustva na aktuelnim i prestižnim festivalima.