Biljana Srbljanović: Revolucija jede svoju decu
Drama Mali mi je ovo grob pre dva dana premijerno je odigrana na sceni Bitef teatra, a njena autorka Biljana Srbljanović u ekskluzivnom intervjuu za Naxi radio otkriva prve utiske sa beogradske premijere i kaže da je pišući ovu dramu osetila istinsku ljubav prema figuri Gavrila Principa. Našu najpoznatiju dramsku spisateljicu televizijska publika pamti i kao autorku većeg dela epizoda serije Otvorena vrata, a Biljana Srbljanović se prisetila kako je bilo raditi na ovoj seriji.
05-06-2015
|12:07
Drama "Mali mi je ovo grob" premijerno je odigrana na sceni Bitef teatra, a njena autorka Biljana Srbljanović u ekskluzivnom intervjuu za Naxi radio otkriva prve utiske sa beogradske premijere i kaže da je pišući ovu dramu osetila istinsku ljubav prema figuri Gavrila Principa. Našu najpoznatiju dramsku spisateljicu televizijska publika pamti i kao autorku većeg dela epizoda serije "Otvorena vrata", a Biljana Srbljanović se prisetila kako je bilo raditi na ovoj seriji.
Autor/izvor: Naxi media
Datum objave: 13.3.2014. - 15:30:00
(Foto: Naxi media, autor: Željka Dimić)
Kako ste zadovoljni premijerom vašeg komada "Mali mi je ovaj grob" u Bitef teatru?
- Možda će zvučati pretenciozno, ali navikla sam na veće sale, a sala Bitef teatra je mala i prima 150 ljudi. Izgledala mi je malo i tiho, pa mi je prva misao bila "jao, biće grozno", međutim, publika je toliko lepo pozdravila izvođenje, da sam bila oduševljena. Mene su stavili na mesto ministra kulture koji nije došao, tako da sam sedele baš uz glumce. Svi oni su mi namigivali (smeh). To je prednost takve sale, bukvalno se osećate kao da se predstava igra samo za vas. Kao što sam već rekla, prezadovoljna sam kako je sve prošlo.
Lajtmotiv komada "Mali mi je ovo grob" jeste sarajevski atentat 1914. godine. Kako ste se zainteresovali za jednu istorijsku temu, uzimajući u obzir da ste se dosada bavili sadašnjicom i u takvo okruženje smeštali likove vaših drama?
- Od svog agenta dobila sam porudžbinu za ovu dramu. To znači da dobijete datum do kada treba da bude gotov komad i trećinu novca unapred od neke kuće koja će igrati vaš komad. Već dva puta sam ih odbijala da napišem komad, a sada treći put morala sam da prihvatim. Inače, meni se nikada ne piše. Sve drugo hoću da radim, zato sada radim i doktorat (smeh). Tema se sama po sebi nametnula, pošto se obeležava stogodišnjica Prvog svetskog rata. U takvim okvirima dozvolili su mi da biram ono što mi je najzanimljivije. Jedino što je meni bilo zanimljivo je Gavrilo Princip i sarajevski atentat. Napravila sam vezu sa atentatom na Zorana Đinđića i uopšte na nasilje kao sredstvo političke borbe, koje ovde traje kroz generacije, sada već više od jednog veka. U tom smislu, mene nije zanimala samo istorijska ličnost, nego sam bila zainteresovana za to kakvi su suštinski ljudi koji su organizovali atentat. I samu sebe doživljavam kao nekog ko ide glavom kroz zid. Shvatila sam da su to mladi i poletni ljudi koji imaju pravedničku ideju, ali su u stanju da naprave velike i pogrešne poteze u cilju neke dobre ideje. Bilo mi je važno da se ličnost Gavrila Principa rehabilituje. Njegova figura je emancipatorska i revolucionarna u istoriji celog Balkana, tako da je pogrešno jednu takvu ličnost ocenjivati kao teroristu i nacionalistu. Osetila sam ljubav prema tom čoveku.
Koja je osnova poruka koju ste želeli da pošaljete kroz ovaj komad?
- Komad je nastajao na ideji da nasilje uvek rađa novo nasilje, da ono nikada ne može biti opravdano, čak i kada je najpravednije. To može da se primeni od bombardovanja Jugoslavije, do samog atentata. Isto je i sa Sirijom i onima koji misle da rat mogu da spreče bombardovanje. Tako nešto je nemoguće! To nasilje može da napravi samo veći teror. Tako je i kada izvadiš pištolj da ubiješ tiranina i oslobodiš svoju zemlju. Principova ideja je bila pravedna, ali to nasilje je stvorilo još veće nasilje svuda po Evropi. Za mene nasilje nikada nije rešenje. Stara istina je da revolucija jede svoju decu. Prvi koji padaju, kao žrtve sopstvene revolucije, su oni najhrabriji revolucionari. 
(Foto: Naxi media, autor: Željka Dimić)
Vaš rad na seriji "Otvorena vrata" ostao je veoma upamćen, ali ipak niste prisutni u stvaranju novog serijala. Kako je došlo do toga?
- Ja sam volela ideju, koju je imala Bojana Maljević, da se napravi nastavak serije. Miloš Radović i ja radili smo kao kreatori te serije, a ja sam još dodatno radila i poslednju ruku svih epizoda, tako da na "Otvorena vrata" stvarno gledam kao na svoje dete. Tada sam bila jako mlada. Kada je došlo do priče o nastavku serije imala sam jednu umetničku viziju tog projekta, dok je produkcijska kuća ipak želela da zadrži krajnju umetničku i kreativnu kontrolu, a ne da nama ostavi potpunu slobodu. Ja nisam imala nameru da to posebno politizujem. Ne radi se o cenzuri, već o nekoj vrsti umetničkog neslaganja. 
(Foto: Naxi media, autor: Željka Dimić)
Možda ste se vi promenili u međuvremenu?
- Pa, mislim da nažalost nisam. Ja sam ista ona bandoglava osoba. Kada sam to pisala imala sam 22 godine, a meni su i dalje svi ti isti fazoni smešni.
Sećate li se nekih anegdota sa snimanja serije "Otvorena vrata"?
- To je bilo toliko davno. Tada sam bila totalna klinka i kada sam videla ko sve glumi, da su tu Milan Gutović, Vesna Trivalić, Bogdan Diklić bila sam fascinirana. Tako je jednom došla Mira Stupica, pa me gleda i kaže: "Ti lepo izgledaš, ja ne vidim dobro, al' ti sigurno lepo izgledaš." - (smeh).