Zašto je poludeo gospodin R u JDP

Na održanoj konferenciji povodom premijere, glumački ansambl istakao je veliku zahvalnost reditelju, jer su u radu sa njim imali priliku da se upoznaju sa jednim potpuno drugačijim pristupom radu, te da kroz kreaciju postanu i sami koautori predstave.

- Susreti kao što je ovaj sa Bobom me jako raduju, jer je ovo bio veliki izazov za mene. Nakon dugog niza godina traženja ovakvog teatra, on je na kraju našao mene. Sve više verujem u pozorište u kojem ne postoje u uobičajenom smislu deljenje glumačkih zadataka koje reditelj saopštava, nego postoji otvaranje jednog kreativnog prostora u kome možemo svi podjednako da učestvujemo i tu buduću predstavu i pozorište koje pravimo bude apsolutno naše. - rekao je Boris Isaković.

(Foto:Naxi media, Željka Dimić)

U autorskom projektu hrvatskog reditelja Bobe Jelčića pored Isakovića, igraju Nataša Tapušković, Branko Cvejić, Dubravka Kovjanić, Milan Marić, Bojan Dimitrijević, Jelena Stupljanin, Vesna Čipčić, Feđa Stojanović i Pavle Korać.

Predstava "Zašto je poludeo gospodin R" rađena je po istoimenom filmu Rainera Vernera Fasbindera i Mihaela Fenglera, snimljenom 1969. godine., a dramaturg na predstavi je Nataša Govedarica.

Gorčin Stojanović istakao je da reč o "savremenom klasiku", kao i da predstava u svojoj formi nije konvencijalna, ali isto tako nije ni eksperiment.



(Foto: Naxi media, Željka Dimić)

Stroj uzleta melje pojedinca. Fasbinder se buni protiv nehumanog napretka. Nama je blizak ovaj film, u vrijeme dok mi u našim zemljama koje su nastale poslije rata ili u vrijeme rata, nastojimo (mada ja ne volim tu vrstu analogija) prikačiti se za bolji život koji nam nudi EU ili neko drugo tijelo, kad naši političari konstantno govore o 4,0 % napretka, povjećanju BDP-a. Ako pratite vijesti, najčešće su rečenice o jednom fiktivnom porastu BDP-a, koji se onda preliva na porast plaća, penzija, sugerira se svim sredstvima ekonomska stabilnost, jedan napredak, suficit sredstava koje imamo, zapravo, jedna bolja budućnost. Pritom, ostale su u pojedincima traume od rata i ne samo od rata, a one traju. One ne prate uzlet koji je ipak fiktivno ukucan u naš medijski prostor. U tom smislu, zanima me što je intima u okviru jedne deklarativno političke situacije koja ne dopušta intimi da bude intima, koja se inficira svime pomenutim, pa se preljeva na nekakvu socio-psihološku stabilnost pojedinca. I pojedinac je u stanju, ili može doći u stanje frustracije, nezadovoljstva, pa i amoka. O tome se ovdje i radi.