Nemoj Poci Sad - Ibrica Jusić

Nemoj poći sad,
i zaboravi
što smo prošli mi
kad smo bili sami,
kad su naše usne
sve te grube riječi,
sva ta pitanja,
sreću grabila.
Ne zaboravi
da je stvarno to
bila istina,
tužna istina.

Nemoj poći sad,
nemoj poći sad,
nemoj poći sad.


Ja, ja naći ću za te
bisere kiše,
makar i u kraju
gdje kiše nema.
Otvorit ću zemlju
sve do njenog dna
i posut ću te zlatom,
zlatom kojeg nema.
Odnijet ću te tamo
gdje je sve što tražiš,
i naći ću sve
što postoji za te.
Nemoj poći sad,
nemoj poći sad,
nemoj poći sad.


Nemoj poći sad,
i pustit ću lude,
lude riječi,
koje žive tvojim dahom,
dišu tvojom dušom.
Pričat ću ti priču
o nadjenoj sreći
dvaju živih bića,
ili o dječaku
koji još te traži,
premda već je umro,
jer te nikad nije sreo.
Nemoj poći sad,
nemoj poći sad,
nemoj poći sad.


Onaj dalek vulkan
nikad nije umro,
kako nisi znala
da živi samo za te?
A duboko u njem'
gori plamen koji
razara i pali
sve što nisi ti.

Da l' ćes ikad saznat
zašto nebo gori,
a crvenilo vatre
zašto radja strah?
Nemoj poći sad,
nemoj poći sad,
nemoj poći sad.


Nemoj poći sad
suza nemam više
riječi nemam više
sakrit ću te tu
da ti gledam smijeh
kojeg neće biti
da ti slušam glas
kojeg neću čuti

bicu tvoja sjena
sjena tvoje sjene
sjena tvoga srca
sjena tvoga sna
Nemoj poći sad
nemoj poći sad
nemoj poći sad